Život je čudo i često nam to pokazuje, ali nas ima koji to rijetko vidimo. Meni se po ko zna koji put pokazuje takvim kad me moji domaćini iz književne rezidencije „Zvona i nari“ u Ližnjanu kraj Pule pozovu da s njima hodočastim u Padovu. Dobro, taj glagol hodočastiti je malo odlutao od smisla, ide se busom, ali svejedno, ide se u Padovu.

O Padovi sam prije nekoliko godina, točnije o jednom njenom bitnom detalju, spomeniku mletačkom generalu Gattamelatti, napisao pjesmu, objavljenu u knjizi Od koložega do snežnika, iako dosad nisam zakoračio u taj grad, kamoli pred baziliku i prema Donatellovoj konjaničkoj skulpturi, prvoj urađenoj nakon antičkog doba. Mašta, što bismo bez mašte, ali sam znao da ću jednog dana stati pred kopita generalova ždrijepca.

Bus iz Ližnjana u Padovu vodi članove ovdašnje župne zajednice, a tu su i kolegice književnice iz Portorika i Nizozemske, također korisnice književne rezidencije. I da hodočašće nema vjerski predznak, glavne točke u Padovi su tri crkve i gotovo svi u ovaj grad dolaze zbog njih i u njih. Prvo nam je „na putu“ kapucinsko svetište s crkvom svetog Križa, posvećeno znamenitom ispovjedniku i ekumenisti iz vremena kad je taj termin jedva bio poznat, svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću. Naš, a svet!

Iako crkva datira s početka 16. stoljeća, sva je u znaku čudaka i sveca iz Herceg Novog. On je na pročelju, s desnicom u zraku, umornih očiju, ali blaga pogleda, oko njegova kipa lijevo od ulaza stalno traje fotografiranje i treba čekati red, a zdesna je veliki komad grubo obrađenog mramora u kojem su isklesane scene dok ispovijeda staricu i dok umirućeg odrješuje od grijeha.

Unutra me gleda sa svih zidova, što oslikan, što omozaičen, ali slike i mozaike svi, tek što uđu, ostavljaju za kasnije, jer je glavna točka svečev grob. Kad je umro, 30.VII.1942., pokopali su ga, kao i stotine drugih ovdašnjih svećenika, na gradskom groblju; bio je rat i nije se moglo misliti na stvari koje će se kasnije pokazati u svoj svojoj punoći. 21 godinu nakon smrti tijelo mu je preneseno ovdje, u grobnicu od crvenog mramora, a papa Ivan Pavao II. ga je 1983. proglasio svecem. Naravno da većinu onih što dođu u svetište čine vjernici, ali pred grobom stanu i dobro se zamisle i oni što se ovdje zateknu kakvim čudnim slučajem i sigurni su da „tamo gore“ nema ničega osim zvijezda i mjeseca. Leopoldov stakleni sarkofag, koji je neke godine, da bi ga mogli vidjeti i dodirnuti i oni kojima je Padova nedostupna i predaleka, bio dovezen i u Hrvatsku, sigurno je najmanji na svijetu, budući da je svetac bio visok svega 135 centimetara. Tako mali, a tako velik! Pred grobom svi, zagledani u sijedu svečevu bradu, kleknu i pomole se, i tu se čeka red, a onda nastave ka ispovjedaonici u kojoj je proveo najveći dio života.

M.J. | Bljesak.info / Grob svetog Leopolda Mandića

Nezaobilazno mjesto je, uz svečev kip te kapelicu, i staklena ploča u zidu, ustvari relikvijar u kome se nalazi njegova desna ruka. Izložena je i stranica iz knjige dojmova koju je ispisao Ivan Pavao II., došavši se pokloniti čitavog života samozatajnom Leopoldu. Ono malo namještaja iz svečeve skromne fratarske ćelije i njegove osobne stvari izložene su u dvjema malim prostorijama, a u nekoliko niša izložen je jedan broj zavjetnih darova što su ih donijeli oni koji vjeruju da im je sveti Leopold pomogao. U jednoj vitrini i njegov habit s bijelim franjevačkim pojasom te ogrtač što ga je cijelog života koristio.

Sa strane, u kutu, parkirana je dvokolica za koju je vezan jedan neobjašnjiv događaj. Kad se Leopold Mandić u srpnju 1934. vratio iz Lourdesa, unajmio je, tako se to tada radilo, dvokolicu da ga odveze do samostana. S njim su bili još jedan svećenik i neki dječak. Tijekom vožnje konj je iznenada „poludio“ pa se dvokolica našla između tramvaja i stupova uličnih arkada, i to tako da je bilo nemoguće da prođe. Prolaznici su zavikali, u sekundi je nastala uzbuna, kočija je – svi su to gotovo već vidjeli – zajedno s putnicima već bila smrvljena, ali se koju sekundu kasnije, niko ne zna kako, provukla onuda kuda širinom nikako nije mogla proći. I evo je, neokrznuta, u Leopoldovom svetištu, a scenu je neki slikar ovjekovječio na jednom od zidova.

U crkvi se za hodočasnike svakodnevno služi više misa pa kad ko prispije, uključi se, a i mimo toga uvijek mnogi sjede i u tišini se mole. Poznato je da je pater Leopold prorekao da će biti srušena, što se i dogodilo tijekom bombardiranja Padove u svibnju 1944., ali su njegova ispovjedaonica i Gospin kip, pred kojim je godinama služio misu, usred posvemašnjeg krša ostali čitavi.

Sljedeće odredište je bazilika svete Justine, ali se za onih nekoliko stotina metara koji dijele dvije crkve mora zastati na više mjesta, a prvo je opet kod jedne crkvice, posvećene blaženoj Liduini Meneguzzi (1901.-1941.). Nikad čuo, ali nije problem doći do najvažnijih podataka. Elem, u najkraćem, malo nakon što je postala časna, ali i medicinska sestra, otišla je u Etiopiju, gdje je ostala sve do smrti, pomažući svima, a itekako ih je bilo, pošto je malo nakon njenog dolaska izbio rat. Dok su neki liječnici odbijali liječiti one protiv kojih je njihova država ratovala, Liduina nije birala, već se sva dala u njegu i liječenje svih kojima je pomoć bila potrebna, i katolika, i muslimana, i Kopta, zbog čega je još za života prozvana „Ekumenski plamen“. Pokopana je tamo gdje je umrla, ali joj je tijelo 1961. doneseno u ovu kapelu, a mole joj se mnogi, pa su, po njenom zagovoru, zabilježena mnoga čudesna ozdravljenja koja medicina nije uspjela objasniti.

M.J. | Bljesak.info / Mali dio Prato della Valle

Postrance od šetnice kojom se prolazi od Leopoldovog svetišta do bazilike svete Justine se, na čak 90 tisuća četvornih metara, prostire, ako se izuzmu crkve, najpoznatiji dio grada i najveći trg u Italiji, Prato della Valle. Naziv zvuči nekako zaumno, gospodski, uzvišeno, ali je to u prijevodu obična Travnata dolina. Na ovalnom trku, omeđenom kanalom, poredano je, u dva prstena i na međusobno pravilnom razmaku, ukupno 78 skulptura približno iste visine. Ovakvo uređenje trga, dotad beskorisnog močvarnog zemljišta, inicirao je mletački providur Andrea Memmo (1729.-1793.), pa je neslužbeni naziv otičića Memmia. Političari, kraljevi i carevi, znanstvenici, nekoliko papa i mnogo, najviše umjetnika, a među njima, dakako, i sam Memmo.

Trg okružuju brojna znamenita zdanja, od bazilike svete Justine, preko lođe Amulea, podignute u neoklasicističkom slogu, pa do monumentalne Palače Angeli, odavno pretvorene u muzej. Koliko se u sve uklapa na desetke štandova sa svakovrsnom robom, uglavnom odjećom, naredanim po rubu Memmie, veliko je pitanje. Što se mene tiče, pijaca na takvom mjestu je kulturocid, ali, naravno, ko mene šta pita.

Najpoznatiji detalj u bazilici svete Justine je grob svetog Luke Evanđelista. Prije 20 godina je i znanstveno dokazano da se doista radi o njegovom tijelu, i to nakon molbe mitropolita Hieronymosa iz Tebe da svečevi ostaci budu privremeno izloženi u tom gradu, gdje su počivali do prijenosa u Padovu i gdje se i sad čuva svečev drveni sarkofag. Za opsežna istraživanja, koja su potrajala nekoliko godina, donesena je i svečeva glava, koja se čuva u katedrali svetog Viktora u Pragu, a stručnjaci su DNK analizom utvrdili da je riječ o istoj osobi. Elem, kostur je to postao u dobi od 75 do 85 godina, a Luka je bio visok oko 163 centimetra i prilično krupan. Našli su još da je puno hodao i patio od osteoartritisa te da u vrijeme rasta i nije imao baš redovitu prehranu. Na kraju je glava vraćena u Prag, a u Tebu je otputovao dio svečevog lijevog rebra. U bazilici je izložen i drveni kovčeg u kojem su počivali njegovi ostaci. Jadni sveti Luka, taman ga sastavili i opet ga raščerečiše!

Ima u bazilici svete Justine još mnogo zanimljivog, od slika Paola Veroneza, Luca Giordana i Sebastiana Riccija, preko relikvija još desetak svetaca, pa do čudotvorne ikone Gospe Konstantinopoljske, naslikane, prema predaji, rukom i kistom samog svetog Luke.

Produžit ću do bazilike svetog Ante, ipak je to u Bosni, a bome i u Hercegovini, najpoznatiji i najviše štovan svetac, pravi narodski, „naš“, iako nikad nije kročio nogom na naše prostore. Mnogi žive u uvjerenju da je on, s onim pridjevkom Padovanski, i zaštitnik Padove, ali nije, nego zaštitnik svog rodnog Portugala.

M.J. | Bljesak.info / Grob svetog Luke i čudotvorna Gospina ikona

Antunova romaničko-gotička bazilika je u arhitektonskom smislu vrlo posebna, ponajprije zbog tornjića među kupolama, koji meni, a siguran sam i mnogim posjetiteljima s ovih strana, neodoljivo sliče na minaret. E, tu se, na lijevoj strani dvorišta, general Gattamelatta i njegova bedevija. Ispod kopita mramorni reljef, u postamentu nešto kao slijepa vrata, Gattamelatta pod punom ratnom spremom, ali nemoćan da otjera pticu koja upravo kaki na proćelavo tjeme.

Naravno da baziliku ne vrijedi ni pokušati opisivati, dovoljno je znati da je podignuta još početkom 13. stoljeća, da je duga 115 metara i da je u njoj grob svetog Ante da se shvati koliko zanimljivog ima unutra. Svake godine je posjeti oko četiri milijuna vjernika i radoznalaca željnih čuda. E, tu ne štedim vrijeme, sve ću polako, a najviše ću ga, kao i valjda svi koji ovdje dođu, potrošiti na razgledanje groba. Kako je fotografiranje zabranjeno, najviše energije ću potrošiti na „utakmicu“ s fratrom koji drži stražu i hitro priskače svakom za koga procijeni da bi mogao isukati foto-aparat ili mobitel i prekršiti zabranu. Makedonci imaju prekrasnu riječ za utakmicu - natprevar. E, pa, ja i „moj“ fratar imamo natprevar iz kojeg, nakon nekoliko produžetaka, obojica izlazimo kao pobjednici, on jer je uvjeren da nisam uspio, a ja što znam da ipak imam nekoliko fotografija groba.

Grob je ustvari jedna od desetak ili više kapela; mnogo ih je, nisam ih brojao. Zanimljivo, jedna je posvećena svetom Leopoldu Mandiću, a službeno se zove Austrougarska kapela. Na zidovima grobne kapele svetog Ante nalazi se devet reljefa s prikazima iz svečevog života, uglavnom, izuzev prvog, koji pokazuje kako svetac oblači habit, čuda, koja je za života činio svako malo. Na jednom oživljava dijete koje se utopilo, na drugom nekog mladića, na trećem nekom liku bolesniku oživljava odsječenu nogu… Sa strane su dva srebrena svijećnjaka, a sve zajedno je tajanstveno blještavilo, upotpunjeno vjernicima sa svih strana svijeta koji se izmjenjuju, dodirujući hladni grobni mramor.

Kažem, ima bezbroj moćnih stvari, ali još jednu moram barem spomenuti, „prostoriju“ s relikvijama. Tu se ne može tek tako pristupiti i vidjeti već se mora doslovno u red, koji se miče puževim korakom, budući da svi „zinu“ kad u ostakljenim kućištima vide kaleže, misale, gostarice, piksele i mnogo drugog. Tu su i brojne sitnice vezane za svetog Antu, među ostalim i njegov neraspadnuti jezik. E, sad jedan žešći „skok“: u crkvi u mom Kreševu čuvaju se neraspadnuta tijela dvojice biskupa, fra Marijana Bogdanovića (1720.-1772.) i fra Mate Delivića (1666.-1740.). Zašto to spominjem? Zato što je fra Matin jezik do dandanas ostao čitav! On i sveti Anto su jedina dva takva „slučaja“ na dunjaluku, samo što za padovanskog sveca zna čitav svijet, a za fra Matu Kreševljaci i još poneko u Bosni.

M.J. | Bljesak.info / Grob svetog Ante

Desno od ulaza u baziliku još dvije crkvice: poprilično detaljno ih obilazim, ali ću ih, eto, samo spomenuti. Između njih zdanje s balkonom i, ispod njega, natpisima zabilježeni posjeti papa Pija VI. i Pija VII.; i jedan i drugi su s balkona, nekih davnih godina, rimskim brojevima usječenih u mramornu ploču, blagoslivljali vjernike ispred bazilike. Ništa manje nije zanimljiv ni prostrani klaustar iza kapela s vitkim lúkovima, kipovima, spomen-pločama i grobovima velikana iz davno minulih stoljeća; pa da nema ni bazilike ni svetog Ante, bilo bi sasvim dovoljno zanimljivog za višesatni posjet.

Vidi se na svakom koraku da je Padova „svetački grad“, djelić svijeta u kojem su se bezbrojni naraštaji trudili ovjekovječiti povezanost s Crkvom pa valjda, makar jamstvo za to ne postoji, i s vjerom, odnosno Bogom. Zato svako malo nailazim na crkve, veće i manje, neke sagrađene i kao zadužbine, mada su među njima sigurno i one čija je namjena bila pokazati koliki je neko parajlija. Gdjegdje je valjda zafalilo prostora pa su sagrađene crkvice blizanke, jedna gleda na drugu, između dva ulaza nema više od desetak metara. Da su njihovi ktitori znali da će mnoge od njih biti pretvorene u muzeje i slične ustanove, ko zna bi li ih uopće gradili. Ko nije imao baš toliko da gradi crkvu, napravio je ulični oltar, i toga ima, uramio i zalijepio Gospin reljef na zid ili se s nekim slikarom dogovorio da mu na kući izradi kakav prikaz iz Biblije ili iz života omiljenog mu sveca. O tom razmišljam u Ulici svetaca, dok odmaram ispred zgrade u kojoj se nalaze hotel „Donatello“ i restoran „Sveti Anto“; puno ulica bi se, prema onom što se može vidjeti, moglo zvati tim imenom. U ovoj su svetačkom kipu, postavljenom na spoju stranica zgrade, dodali svjetiljku koja će ga noću činiti tajnovitijim, ali nekako nespretno – izgleda kao da su mu je stavili u desnu ruku kako bi sam sebe obasjavao, a svecima je, znamo, ipak dovoljan njihov svetački oreol.

Ali hajde da se malo odmaknem od crkava i svetaca, makar svece i dalje vidim po zidovima, a u izlozima prodavaonica na desetke – nekad su više služili za molitvu i utjehu, danas, odavno, dobro dođu i za prodaju. Zato radije zagledam moćna zdanja s venecijanskogotičkim prozorima, spomen-ploče zaslužnim civilima od antičkih do vremena Drugog svjetskog rata, portale s ljudskim i lavljim prikazima i srednjovjekovne kule zaglavljene u naknadno podignute zgrade. Tako ću, blizu zgrade prefekture, na Trgu Antenore, nabasati i na istoimenu grobnicu u kojoj, po nikad dokazanoj predaju, počivaju kosti mitskog osnivača grada. Kad su vlasti prije 35 godina odlučili istražiti legendu i vidjeti koliko je u suglasju sa znanstvenim dometima, otvorili su kovčeg, a analiza je pokazala kako je unutra neki mađarski ratnik iz 9. stoljeća, što se baš i nije poklopilo s mitom; svejedno u grobnici – bitno je da je priča dobra, a ne to koliko veze ima sa stvarnošću – službeno leži legendarni trojanski princ Antenor.

M.J. | Bljesak.info / Ovo je ostalo od Arene

Naravno da neću zaobići ni ostatke rimske Arene i prošetati njenim vrtom. Desetci skulptura i bisti raspoređeno je tako da su zastupljeni brojni stilovi i šetnja može biti sve, ali nikako ne dosadna. Sreća da su oni modernistički poprilično grupirani pa ću ih pogledati poizdalje. Čast umjetnicima, znanstvenicima, kardinalima i rimskim junacima, ali je ovdje, kao uglavnom i drugdje po Italiji, Garibaldijev spomenik najviši i najveći. Od nekad veličanstvene arene ostali su samo neugledni zidići visoki tek nekoliko metara. Sve je ovdje, međutim, u sjeni kapele Arena, odnosno Cappella degli Scrovegni, oslikane Giottovim freskama. Koja fajda kad sam toliki baksuz da sam ispred kapele u nevakat – trebalo bi nekoliko sati čekati da je otključaju i da se nagledam Giotta, a toliko vremena nemam.

Evo me i ispred Palače Ragione, srednjovjekovne gradske vijećnice, još jednog nezaobilaznog detalja Padove. Kad imaš nešto što je najveće u Europi, naravno da ćeš se time ponositi. Palača Ragione ima dvoranu s najvećim krovom bez potpornih stupova, a kad se zna da je građena bez dizalica, bagera i ostalih današnjih građevinskih sprava, između 1172. i 1219., čudo je stostruko veće. Krov inače nalikuje naopako okrenutom brodskom trupu, ispod njega je etaža od arkada, a ispred, na trgu, još jedna od bezbrojnih tržnica; redovi štandova zadjenuli se između obeliska i kula. U predvorju spomenik s popisima valjda svih poginulih žitelja u svim ratovima u posljednjih više od stotinu godina, od onih kampanjskih, vođenih po afričkim pustinjama, pa do dva svjetska.

Ne znam ima li smisla spominjati fasade s grbovima, opisivati ih sigurno ne vrijedi, pričati o muzejima na koje svako malo nailazim ili o 800 godina starom sveučilištu - osnovano je 1222. godine i najstarije je nakon onog u Bologni - na kojem je, uz mnoge druge velikane, studirao i predavao i Galileo Galilei. Ili o sveučilišnom Botaničkom vrtu, sagrađenom 1545. i najstarijem u Europi, pa o sveučilišnoj knjižnici, utemeljenoj 1629. i također najstarijoj u Europi. S Palače Moroni gleda me crnobijeli Federico Fellini, a pored njega šareni Aldo Rossi, jedan od pionira postmoderne arhitekture. Što reći, nikako mi ne idu zajedno, ali o tome razmišljam tek uzgred, jer sa svih strana mami ljepota što je ulični svirci kače za oblake. Zastajem i pred sinagogom, blizu crkvice svetog Kancijana. Tu je, južno od Piazza della Erbe ili Biljnog trga, bio židovski geto, makar bi možda tu riječ trebalo staviti pod navodnike, pogotovo što su, za razliku od okolnih sveučilišta, na ovdašnjem bez problema mogli studirati i židovi. U sinagogi je židovski muzej, ali je danas zaključan, a volio sam unutra.

Za koju minutu sam na Piazza dei Signori ili Gospodskom trgu. Ako su Biljni i Voćni trg uvijek služili za ozbiljne poslove, trgovinu i zasjedanja vlasti, Gospodski trg je bio i ostao mjesto za feštanje. Zato je kula sa satom komotno mogla biti i na nekom drugom trgu – kad je fešta, vrijeme ionako spada u nebitne stvari. Uz kulu su palače Capitanio i Camerlenghi, ono Capitanio se, jasno, odnosi na mletačke kapetane. Ispred njih se na visokom stupu isprsio mletački lav, a još jedan je isklesan ispod sata. Na suprotnoj strani dominira Loggia del Consiglio, gradska vijećnica, jedno od mjesta na koja ne treba štedjeti vrijeme, budući da se sa zidova može iščitati dobar dio povijesti grada. Uz ostale radnje, tu je smještena i najstarija picerija u gradu, otvorena 1953.; gužva je, kažu, bila tolika da je, tjerajući u suru nestrpljive gladeže, svakodnevno morala uredovati policija.

M.J. | Bljesak.info / Gospodski trg

U blizini je još jedno mjesto koje nikako ne treba zaobići, iako baš i ne kotira previsoko na listi padovanskih znamenitosti. Riječ je o Dvorani velikana (Sala dei Giganti) u Palači Carraresi, sada dijelu Kapetanske palače. Obitelj po kojoj je palača nazvana upravljala je Padovom u 14. stoljeću, a jedan od njenih najpoznatijih članova, Francesca da da Carrare, drugovao je s imenjakom Franceskom Petrarcom. Tako se rodila zamisao da, kao što je na Prato della Valle urađen u kipovima, ovdje velikane ovjekovječe u freskama. Slikara je bilo više, a na dvama dugim zidovima naslikali su 44 figure, od Romula do Karla Velikog, dok su na dvama uskim zidovima postavili šest istaknutih građana Padove. Oslikan je i strop, a dvorana odavno služi i za koncertne nastupe.

Od svetog Leopolda Mandića, preko svetog Ante, do svetog Luke, od kipova u Travnatoj dolini do fresaka u Dvorani velikana, tu je sva povijest Padove. Jedan dan je malo, ali je, hvala Ližnjancima, dan koji ću pamtiti.